Zakon o obnovi Zagreba stupio je na snagu ni šest mjeseci nakon potresa. Ali to ne znači da će sada sve ići brzo kao do sada jer uvijek postoji šansa da će 6000 objekata koji su označeni neupotrebljivim morati ipak malo pričekati na obnovu. Bar neko vrijeme, ali što je deset godina gore dolje sada kada imamo Zakon o obnovi.
Bivši ministar graditeljstva Predrag Štromar vjeruje kako bi obnova privatnih zgrada trebala početi na proljeće ili ljeto, no svi oni koji se trude ne držati glavu u pijesku znaju da to proljeće ili ljeto vjerojatno neće biti u ovome desetljeću. Rupa u proračunu od preko dvadeset milijardi kuna zajedno s štetom od potresa samo će u ovoj godini stvoriti problem zvan 10 milijardi eura. No, to su ionako samo brojke, treba biti optimističan i pričati o obnovi grada, jer uskoro su lokalni izbori a građani vole obećanja.
No, dok ministar Marić ne smisli gdje će nabaviti novac, pravo je vrijeme za pokrenuti priču o obnovi. Za početak treba osnovati Fond za obnovu koji će biti glavno operativno tijelo za obnovu. Onda treba pronaći nekoga tko će voditi taj fond. Ali prije svega toga treba imenovati, Stručni savjet koji će određivati prioritete. Ali tu dolazimo do paradoksa, jer tko će odrediti prioritete u formiranju tijela ako još nema ni savjeta za određivanje prioriteta.
Ali idemo redom, recimo da će država riješiti ove birokratske probleme, jer država s birokracijom problema nema, kao ni i s novcem, jer niti njega nema. Prve na redu će biti zgrade javne namjene, no tu dolazimo do novog starog problema poznatijeg pod nazivom Problem 365. Naime, prijedlog obnove kulturne cjeline Zagreba neće donositi ministarstvo niti fond, niti Savjet, već Gradski zavod za planiranje. No oni o tome još nemaju pojma. Gle čuda. Nismo došli ni do sredine teksta, a već bi trebali korigirati predviđeni datum iz naslova za bar deseg godine u ljeto 2041.
Država, koja će godinu završiti s minusom od preko 20 milijardi kuna trebala bi pokriti 60 troškova konstrukcijske obnove, a s još 20 posto troškova bi trebale pokriti županije i Grad Zagreb. Također treba dodati kako je i Grad Zagreb u minusu par stotina milijuna kuna, tako da ovaj plan djeluje potpuno izvedivo – ako ste Tinky Winky.
U potresu je oštećeno 25.000 objekata za čiju sanaciju treba izdvojiti nešto više od 42 milijarde kuna. No novac tu nije možda ni najveći problem. Ako uzmete u obzir da je za svaku nekretninu, kuću, zgradu potrebno prvo izraditi tipski projekt, dogovoriti prijenos zemljišta na državu i tek onda izabrati izvođača i taj broj pomnožite s 25 tisuća, dolazite do uistinu zanimljivog zbroja birokratskih procesa. A ako bi u tu formulu uvrstili i prosječno trajanje jednog birokratskog procesa u Hrvatskoj, poput izdavanja građevinske dozvole – trebali bi pričekati sljedeću informatičku revoluciju kako bi dobili dovoljno jak procesor za konačan izračun.
Mnogi zlobnici sada tvrde kako je ovaj Zakon samo mrtvo slovo na papiru, pusto obećanje i populističko trabunjanje poput obećanja bivše predsjednice kako će Hrvati živjeti u jednoj od najbogatijih zemalja svijeta do kraja njezinog mandata. Ali predsjednica ništa nije slagala – ako pitate 300 tisuća Hrvata iz Njemačke, Irske i Luksemburga.