U subotu na zagrebačkoj špici ponovno svjedočimo ekološkoj katastrofi koja pogađa Zagreb svako ljeto kada se grad isprazni i njegovi žitelji odu na more. U ljeto, jata sponzoruša prate svoje sponzore na putu u južne krajeve, gdje se gnijezde i mrijeste u toplim vodama Jadrana, ali nekolicina uvijek ostane u Zagrebu, gdje ih dočeka gotovo sigurna smrt. Niti ovo ljeto nije iznimka, pa su tako prošle subote na potezu Bogovićeva-Cvjetni trg pronađene stotine beživotnih tijela sponzoruša, kako nasukane i dehidrirane leže po stolovima i asfaltu, s tek ponekim znakom života, vukući se poput tuljana s harpunom zabodenim u leđima.
– Velike vrućine i nedostatak sponzora svake godine ih ubije na stotine u Zagrebu. Kužite, svi sponzori su na jahtama ili viksama na moru, grad je pust ko maksimirski stadion. Ostali su samo bokci kaj si ni sami cugu ne mogu platit. One tak sjede satima na suncu i vrućini i ne naruče nikaj, već samo gledaju hoće li proći koji bogati dedek ili ćelavi morž da im plati skupu cugu. Ak nitko ne dođe, samo se zvrnu na pod i trzaju udovima kao žohari kad ih pošpricate Raidom – priča nam konobar obližnjeg kafića.
Građani su pozvali hitnu pomoć koja im je u svom neznanju nudila vodu u borbi protiv dehidracije, koju su one s gnušanjem odbile te je to rezultiralo još većim gubicima. Napokon, na mjesto ekološke katastrofe dolaze iskusni aktivisti zagrebačkog Green Golda, koji vješto koktelima i skupim šampanjcem oživljavaju ta jadna dehidrirana tjelesa vračajući ih u klimatizirane kafiće.
– Sex on the beach… Sex on the beach… – zapomagalo je to jadno stvorenje dok je aktivist Green Golda miksao koktel.
– Ne vodu, neee… fuj! Klošaru odvratni! – kroz ispucane usne vikala je druga sponzoruša na neukog pripravnika hitne pomoći.
– Martini… Maaartini. Ne tu čašu! A maslina?! – koprcajući se i puzeći po asfaltu zahtijeva sponzoruša, preplanulog tena boje prosječnog Cherokee Indijanca.
Kako saznajemo od aktivista Green Golda svake godine uspiju spasiti svega par tih jadnih stvorenja, jer iz njima neobjašnjivog razloga one se vraćaju iz dana u dan na isto mjesto u potrazi za sponzorima, tako da ih većina na kraju ugine nasukana i dehidrirana.
– Građani im se uglavnom ne usude prići da bi im pomogli, jer nisu te platežne moći. Većina ih se boji i gleda s nepovjerenjem, a to su tako divna stvorenja ispod sve te šminke i silikona. Smatramo odvratnim da ih se zbog slabijih intelektualnih moći toliko podcjenjuje, a one su važan faktor za zagrebački ekosustav- s gorčinom u licu govori nam aktivistica.
O svemu se oglasio i gradonačelnik Bandić koji je već u pregovorima uvoza sponzoruša iz drugih država bivše Jugoslavije i SSSR-a, kako bi balansirao ekosustav sponzoruša i običnih građana te vratio koheziju u grad.
– Glete, to je katastrofa, ne. Bumo ih uvezli tam iz Ukrajne, Srbije, pa bu se našlo dok se naše domaće puce ne vrnu nazad – obećaje nam Bandić u maniri predizborne kampanje te dodaje kako je već u planu fontana u čast uginulih sponzoruša na mjestu sadašnje pravoslavne crkve na Cvjetnom trgu, jer nju ljudi koriste jedino za privezivanje bicikala.
Javni natječaj za fontanu uginulim sponzorušama dobio je domaći samouki kipar Jozo Leko iz Gruda, s time olakšavši gradski proračun za nekoliko desetaka tisuća eura.
