U zagrebačkom naselju Špansko svjedočimo nečemu što će zasigurno ući u anale povijesti i još dugo se protezati urbanim legendama pripitih muškaraca smoždenih lica i usnulog mozga. Trenutak kojem se ni jedan muškarac nije nadao niti mogao sanjati, je onaj u kojem na suprugovo pitanje „što nije uredu“ supruga Ana odgovara da joj „nije ništa“, pritom stvarno to misleći i provodeći u djelo.
Nakon suprugine izjave, Zdenko naglo počinje promišljati i preispitivati sve dijaloge vođene u posljednjih pola sata s voljenom suprugom, pritom ukočivši se poput zeca zaslijepljenog farovima automobila i migoljeći se po fotelji poput jegulje uhvaćene u ribarsku mrežu. Imajući na umu da je to prijelomni trenutak pred moguću eskalaciju, započinje s pitanjima i propitivanjima ne bi li dokučio uzrok ljutnje svoje supruge.
Nakon par trenutaka, shvativši da ne može dokučiti razlog ove opasne situacije, Zdenko pribjegava starom triku utkanom u genetski kod svakog muškarca još iz doba razdiobe od ostalih primata i počinje se ispričavati, pritom naravno ne znajući razlog svoje krivice.